Ne možemo biti na tuđem mjestu

Koliko smo puta nekome, iz najbolje namjere, rekli:

„Ja bih na tvome mjestu ovako postupila.“

(A zapravo govorim iz svojega mjesta – iz svojih iskustava, vrijednosti, strahova, mogućnosti i životnih okolnosti.)

I upravo je u tome zamka dobronamjernog savjeta.

Jer kada kažemo „ja bih na tvome mjestu“, mi zapravo ne možemo biti na mjestu druge osobe. Mi situaciju gledamo iz vlastite životne pozicije.

Ne nosimo tuđe odnose, odgovornosti, financije, iskustva, strahove, neizgovorene emocije ni posljedice koje će njihova odluka imati na njihov život.

Zato neke odluke nisu jednostavno pitanje:

„Što da napravim?“

Iza njih često stoji emocionalni put. Prije same odluke često postoji cijeli jedan unutarnji proces.

Potrebno je prepoznati što osjećamo, razumjeti čega se bojimo, razlikovati vlastite želje od tuđih očekivanja, sagledati mogućnosti i posljedice te se ponovno povezati s onim što nam je u životu doista važno.

Osoba možda već ima uvid. Možda čak zna što želi.

Ali pitanje je:

Ima li dovoljno unutarnjih i vanjskih resursa da živi ono što će ta odluka donijeti?

Zato ponekad nije potrebno reći:

„Napravi ovako.“

Puno je vrijednije pitati:

Jer prava odluka često ne nastaje u jednom trenutku.

Ona sazrijeva kroz emocije, preispitivanje, strah, prihvaćanje, odgovornost i postupno pronalaženje vlastitog odgovora.

I možda upravo tu leži vrijednost razgovora s drugom osobom – ne u tome da joj damo svoj odgovor, nego da joj pomognemo da čuje vlastiti.

Jer mi ne možemo živjeti tuđi život.

Možemo samo biti uz nekoga dok prolazi svoj put prema odluci koju će moći preuzeti kao svoju.

Ne govoriti: „Ja bih na tvome mjestu…“

Nego pitati:

„Što je za tebe, na tvome mjestu, moguće, važno i smisleno?“