Ljudi rastu kada netko vjeruje u njihov potencijal

"Ako se prema čovjeku odnosimo onakvim kakav jest, učinit ćemo ga gorim nego što jest. Ali ako se prema njemu odnosimo kao da je već ono što bi mogao biti, pomoći ćemo mu da postane ono što može i treba biti."

— Johann Wolfgang von Goethe

Ovaj citat duboko odražava ono što iznova susrećem u svom radu. Ljudi ne rastu zato što ih netko neprestano ispravlja, nego zato što ih je netko istinski vidio, i onda kada sami nisu mogli vidjeti vlastite mogućnosti.

Posebno to uočavam u radu s djecom koja imaju ADHD i drugim neurorazvojnim teškoćama.

Takva djeca često nisu neposlušna ni „teška“. Njihov živčani sustav intenzivnije doživljava svijet. Podražaji koji drugima prolaze gotovo neprimjetno kod njih mogu izazvati preplavljenost, frustraciju ili snažne emocionalne reakcije.

Kada dijete u takvom stanju izgubi kontrolu, ono tada najmanje treba kritiku, a najviše odraslu osobu koja će ostati emocionalno stabilna.

Samoregulacija ne nastaje iz naredbi poput: „Smiri se.“ Ona nastaje kroz iskustvo da je netko ostao uz nas onda kada se sami nismo mogli umiriti.

Dijete najprije posuđuje regulirani živčani sustav odrasle osobe, a tek s vremenom razvija vlastitu sposobnost regulacije.

Zato vjerujem da je prisutnost jedna od najsnažnijih terapijskih intervencija.

Ostati uz dijete u trenutku njegove ljutnje, nemoći ili tuge ne znači odobravati neprimjereno ponašanje. To znači poručiti:

"Tvoje emocije me neće otjerati. Vidim tvoju borbu i ostajem uz tebe."

Tek kada se dijete ponovno osjeti sigurno, njegov mozak postaje sposoban učiti, razumjeti i razvijati nove načine suočavanja.

Ljubav nije popustljivost, a strpljenje nije pasivnost.

Ljubav je sposobnost da u čovjeku vidimo više od njegova trenutnog ponašanja.

Strpljenje je odluka da ne odustanemo od njegova potencijala onda kada ga ni on sam još ne može prepoznati.

Možda upravo zato Goetheove riječi imaju toliku snagu.

Ne mijenjamo ljude time što ih svodimo na njihove pogreške. Mijenjamo ih tako što u njima prepoznajemo mogućnost rasta i svojim odnosom stvaramo prostor u kojem ta mogućnost može postati stvarnost.