"Ne zanima me ništa."

"Ne zanima me ništa."

To je rečenica koju u posljednje vrijeme sve češće čujem u psihoterapijskom radu, osobito od osoba srednjih godina.

Nemaju hobi. Kažu da ih ništa posebno ne veseli. Nemaju volje započeti nešto novo, a slobodno vrijeme često provedu pred ekranom ili jednostavno čekajući da prođe dan.

Kao da ih pokreće ono što dolazi izvana, ali iznutra više ništa ne zove.

Ipak, većina njih uredno odlazi na posao, izvršava svoje obveze, brine o obitelji i učini sve ono što „treba“.

Kada ih pitam: „Što biste radili da danas nemate nijednu obvezu?“, često slijedi duga tišina.

Ne zato što nikada nisu imali želje, nego zato što ih godinama nisu osluškivali.

Život ispunjen odgovornostima, rokovima i brigom za druge može nas postupno udaljiti od vlastitih interesa, znatiželje i onoga što nas istinski ispunjava.

Mozak se navikne reagirati na vanjske zahtjeve, a unutarnji poticaji postanu sve tiši.

Tada mnogi zaključe da su izgubili volju.

No često nije nestala volja, nego povezanost sa samim sobom.

U psihoterapiji znamo da motivacija ne mora prethoditi djelovanju.

Vrlo često događa se upravo suprotno – tek kada napravimo prvi mali korak, u mozgu se ponovno počinju buditi interes, zadovoljstvo i osjećaj životnosti.

Ne čekamo uvijek motivaciju da bismo krenuli. Ponekad krenemo kako bi se motivacija mogla vratiti.

Iz perspektive logoterapije, čovjek ne živi samo od ugode, uspjeha ili motivacije. Ono što ga dugoročno održava jest osjećaj smisla.

A smisao rijetko pronađemo sjedeći i čekajući da nam se otkrije.

Otkrivamo ga kroz ono što stvaramo, kroz odnose koje njegujemo, kroz odgovornost koju preuzimamo i kroz način na koji odgovaramo na pitanja koja nam život svakodnevno postavlja.

Možda ne trebamo čekati da ponovno osjetimo volju.

Možda je dovoljno učiniti jedan mali korak prema nečemu što smo nekada voljeli ili prema nečemu što još nismo imali priliku upoznati.

Jer smisao se ne pojavljuje uvijek prije djelovanja.

Vrlo često ga otkrivamo upravo putem.