Ne znam zašto sam tako reagirao/la” – prepoznajete li ovaj trenutak?

„Ne znam zašto sam tako reagirao/la” – prepoznajete li ovaj trenutak?

Način na koji reagiramo na kritiku, nepravdu ili emocionalnu povredu često nije svjesna reakcija odrasle osobe, nego automatski odgovor koji dolazi iz dubljih, nesvjesnih slojeva psihe – onih koji su nastali u djetinjstvu.

Kada smo bili djeca, nismo imali razvijene psihološke kapacitete koje imamo danas. Nismo mogli racionalno obraditi nepravdu, zaštititi se ili sagledati situaciju iz šire perspektive.

Emocije su se tada upisivale u naš živčani sustav kao obrasci preživljavanja.

Što se događa u odrasloj dobi?

Kada danas doživimo kritiku, odbacivanje ili nepravdu, mozak često ne reagira samo na sadašnji događaj, nego ga automatski povezuje sa sličnim iskustvima iz prošlosti.

To se događa vrlo brzo, prije nego što uopće stignemo razmisliti.

Aktivira se naš unutarnji dječji emocionalni dio – dio koji je nekada morao pronaći način da preživi.

• braniti se šutnjom ili povlačenjem

• boriti se ljutnjom ili prkosom

• prilagoditi se kako bi bio prihvaćen

• ili se „zamrznuti” jer nije bilo sigurnog izlaza.

Zašto se to vraća?

Zato što je mozak naučio da slična emocija znači sličnu opasnost.

Ako je dijete doživjelo kritiku kao poniženje ili odbacivanje, odrasla osoba može na običnu primjedbu reagirati kao da je napadnuta cijela njezina osobnost.

Može se osjećati kao malo, nemoćno dijete ili imati snažnu potrebu odmah se obraniti.

To nije svjestan izbor, nego implicitno emocionalno pamćenje.

Ono što osjećamo u takvim trenucima često nije samo reakcija na sadašnjost, nego i odjek starog iskustva koje nije bilo do kraja prorađeno.

Ne vraćamo se doslovno u djetinjstvo, nego se aktivira emocionalni zapis koji nosimo u sebi.

Zato nas ponekad sitnica može duboko pogoditi.

Zašto reagiramo jače nego što situacija objektivno zahtijeva?

Zašto razum često ne pomaže odmah?

Zašto se kasnije pitamo: „Zašto sam tako reagirao/la?”

Zrelost ne znači da takve reakcije potpuno nestanu.

Ona znači da s vremenom razvijamo sposobnost prepoznati:

"Ovo nije samo sadašnja situacija. Nešto staro u meni upravo se aktiviralo."

Upravo ta svijest postupno stvara prostor između podražaja i reakcije – prostor u kojem više ne reagira automatski dijete u nama, nego odrasli dio koji može razumjeti, regulirati emocije i izabrati odgovor.

U psihoterapijskom radu cilj nije potiskivanje emocija, nego njihovo osvještavanje i razumijevanje. Kroz siguran odnos i postupnu integraciju iskustava učimo prepoznati trenutak kada se aktivira stari emocionalni zapis. Tako nastaje mogućnost smirenijeg odgovora i postupnog oslobađanja od ponavljanja starih obrazaca.